Lydia Scheuermann Hodak

Tragovi (Biografija)

Rođena sam u Srijemu. Imala sam dvije godine kad mi je umrla majka. Kao malu djevojčicu s pletenicama, otac me je uzeo za ruku i doveo u Slavoniju. Odrasla sam na pustari Vrbik, u raskošnom parku, uz muljevitu Vuku. Iz bosonogog djetinjstva sjećam se prašnih i blatnih putova, dubokih snijegom zametenih jaraka, stare seoske škole i rečenice: - Kad ideš selom i tuđi psi oko tebe obilaze i laju, samo gledaj u zemlju, šuti i mirno hodaj. - Valjda mi je zbog toga dugme uz ovratnik uvijek bilo izglodano.

U školu sam pošla sa šest godina; najprije tri kilometra kroz otvoreno polje u staro, sjenovito selo Laslovo, kasnije u gimnaziju na brdu u Derventi, u Bosni, još kasnije svaki dan ranim jutarnjim vlakom u Osijek, predvečer natrag, a onda poljskim putovima do kuće. Devet godina. Na pustari nije bilo struje, pa tako nismo imali ni radio, ni kino, ni kazalište. Samo veliku kućnu biblioteku. Nisam imala čak ni kišobran, ali sam znala da će pasti kiša ako lastavice nisko lete, a bit će vjetrovito ako je nebo pri zalazu sunca crveno.

Struja je na kraju, ipak stigla na pustaru, ali tad sam imala već dvadeset dvije godine, završila sam Ekonomski fakultet, uzela svoje knjige i odselila se u Osijek. Kruh svoj svagdašnji (i nešto pogače povrh) zarađivala sam kao informatičar; najprije u gospo­darstvu, a kasnije (bez pogače) kao profesor u srednjoj školi.

Domovinski rat sam  provela u Osijeku, gdje i danas živim kao književnica i prevoditeljica za njemački jezik. Napisala sam više kazališnih komada, pripovijedaka,  jednu komediju i tri romana. Na Vrbik ne odlazim. Sve je minirano.